Kako me Velebit (na)učio prepoznati umjetnost u malim koracima

Vožnju prema Velebitu iskoristio sam za čitanje članka Gorana Sajka o njegovim himalajskim pustolovinama prošle godine sa Stipom Božićem. Predivna priča, vrlo emotivno. Nakon čitanja, dugo sam zamišljeno gledao kroz desni prozor našeg kombija, preispitujući svoje razloge povratka prirodi, konkretno, odlaska po prvi put na planinu Velebit. Moju zamišljenost prekinulo je nemirno more i otoci u daljini pa sam što je prije bilo moguće, iz jurećeg kombija, uhvatio nekoliko kadrova.

Na stajalištu, tamo negdje poslije Senja, bura je tako puhala da je u jednom trenutku počela pomicati parkirani kombi. Ali ni bura ni hladnoća nisu mogli umanjiti doživljaj pogleda prema otocima, pogleda u daljinu koji tako godi očima nakon mnogobrojnih sati provedenih uz računalo prethodni tjedan. Vrativši se u kombi, pomislio sam, što li će tek biti kada dođemo na početnu točku našeg puta, planinarsku kuću Alan na 1340 metara.

Tijekom vožnje prema gore, na brzinu sam skinuo neku aplikaciju za mjerenje nadmorske visine kako bih pokušao odrediti koliko nam vremenski još treba do odredišta, jer svakim metrom prema gore, kapacitet mog mokraćnog mjehura bivao je manji.

Stigavši na odredište, brzim koracima krenuo sam prema planinarskoj kući, ne znajući da su planinarske kuće za razliku od planinarskih domova, puno skromnije opremljene. WC je bio vani, 30-ak metara niz cestu, u obliku malene kolibice s velikim otvorom na lijevoj strani te s rupom na podu ispod koje je bila bačva puna kao šipak.

Bio je to jedan od onih trenutaka kada se osjećaš zahvalno što si muško. Ženama zasigurno neće biti ugodno, pomislih čitajući natpis ispred sebe "The toilet hole corresponds to the international norm". Bilo je nešto istine u tom natpisu jer je prozračnost ovog neobičnog poluotvorenog sanitarnog čvora rezultirala mirisno najugodnijem iskustvu javnog wc-a u mom životu.

Sama planinarska kuća Alan odisala je pravom domaćom atmosferom dok su se iz malene kuhinje sa štednjakom na drva širili mirisi graha koji se pripremao za popodnevna gladna planinarska usta. Iskoristio sam kratko vrijeme prije polaska za oblačenje toplog džempera, dodatnih čarapa i dugih gaća koje sam u zadnjem trenutku spremio u ruksak. Oni iskusniji u ekipi, imali su kape i rukavice što me na tren prilično zabrinulo pa pomislih u sebi, valjda se neću smrznuti tamo gore na planini.

Prije polaska, Vlado, naš vodič, pokazuje nam kartu Velebita i pita u kojem smjeru bismo trebali krenuti. Nisam izgovorio, ali sam u glavi odabrao stazu i pogriješio. Heh, početnik, planinarski zelenko koji puno toga još treba naučiti.

Krećemo.

Ulazimo u šumu, sve je mirno, ipak neće biti tako opako kako sam pomislio nekoliko trenutaka prije.

Crna zemlja i drveće istrgnuto udarima bure

Izlaskom iz šume kao da je netko promijenio televizijski program. Bijeli oblaci tik iznad i oko nas, jak vjetar, crna suha zemlja koja vjetrom nošena ulazi u oči i neobično korijenje na površini. Kao iz nekog horor filma. Navlačim brzinski kapuljaču preko glave dok vjetar nemilosrdno šamara sve redom. Na jednom otvorenom dijelu, tako je puhalo da smo nastavili hodati dalje držeći se ispod ruku u parovima.

Ulazak u novu šumu donosi olakšanje.

U tim trenucima zavjetrine, razmišljao sam što mi sve ovo treba, zašto sam uopće krenuo u planinu. Zar nije bilo dovoljno otići u šetnju nizinama i dolinama ili brati kestene u nekoj obližnjoj šumi?! Ali ta prekrasna velebitska šuma i drveće vjetrom istrgnuto iz zemlje jednostavno te tjera da se vratiš u trenutak i (p)ostaneš prisutan.

Zašto sam uopće tu?

Izlazimo iz šume, novi udari vjetra, ali prvi put, kroz bijele oblake, naziru se more i otoci, Rab, sjeverni dio Paga…Pogled me obara s nogu i na trenutak kao da je netko stisnuo pauzu. Ne osjećam vjetar. Samo more i nebo. More koje s ove visine izgleda kao na fotografiji. Potpuno nepomično i zaustavljeno u vremenu.

Zaključujem ishitreno, pa zato sam tu. 

Radi vidikovaca kojima svoje oči istraumatizirane ekranom računala treniram gledajući u daljinu. 

Da kretnjom planinskim stazama budim i podsjećam svoje mišiće, tetive i zglobove da još postoje. 

Da čistim zrakom i aktivnim hodom tjeram pluća da rade brže, bolje, jače i tako barem malo, ublažavaju posljedice plitkog disanja svojstvenog svima nama koji radimo sjedilačke poslove zureći u računala.

Bura velikim dijelom puta nije popuštala ni dopuštala ništa drugo osim gledanja u pod, praćenja Premužićeve staze i tempa ostatka ekipe. Kratki šumoviti zakloni omogućavali su povremene predahe za unos vode i skidanje kapuljače. Kako se bližilo podne, sve više se razvedravalo i sunčeve zrake obasjavale su naša lica koja su virila iz vjetrovki.

Na povratku, pred sam kraj, nakon otprilike 12 km hodanja, osjetio sam bol u lijevoj peti pa sam, koliko god je to situacija dopuštala, štedio tu nogu.

Dolaskom u planinarsku kuću Alan, otišli smo odmah u tzv. zimsku sobu u kojoj je bila peć, a zrak suh i topao kao u finskoj sauni. Ali nekako je to tako dobro došlo svima nakon ove bure i hladnoće. Nisam odolio mirisu graha s ječmom za 30 kuna. Kaže naš vodič, što veća nadmorska visina, skuplje piće i hrana.

Došlo je vrijeme za povratak kućama. U kombiju tišina i umor.

Zbrajam dojmove prožet nekim osjećajem unutarnjeg mira

Gledam ponovno kroz taj desni prozor kombija dok sunce ponovno započinje svoju igru skrivača tamo negdje iza Cresa. Razmišljam kako pisanje zaokružuje proživljene događaje na neki novi način davajući im potpuno drugu dimenziju i shvaćanje.

I tako, dok jurimo autoputom u noć, u misli mi dolaze riječi pisca "Malog princa", Antoinea de Sainta-Exuperyja, koje je napisao u jednom od najtežih perioda svog života.

Napravi od mene čovjeka, koji zna da dopre do onih koji su zaista "na dnu".
Spasi me od straha da ću nešto propustiti u životu.
Ne daj mi to što ja želim, već to što mi je zaista potrebno.
Nauči me umjetnosti malih koraka.

Antoine de Sainta-Exupery