Arigato!

Imao sam 8 godina kad sam prvi put prihvatio uvjerenje da je novac rješenje gotovo svih problema. Bila su to ratna vremena kad sam preko noći ostao bez prijatelja iz razreda, svoje sobe, svih igračaka, psa... puno toga…

Od djeteta koje je živjelo u materijalnom blagostanju postao sam dijete s etiketom izbjeglice u stranoj zemlji u materijalnoj oskudici. Jedno vrijeme nisam znao što je svježe mlijeko jer smo radili mlijeko u prahu.

Mislio sam tada, novac je rješenje svih naših problema jer novac je taj koji ima moć naš skromni podstanarski stan zamijeniti blještavim novim s pogledom koji će barem približno sličiti onome iz moje dječje sobe u rodnom gradu.

Roditelji su dali sve od sebe da sestra i ja imamo sve. I danas znam da smo imali, jer njihovu ljubav prema nama nosim u sebi i nastavljam krug davajući je svom djetetu, a to je puno vrjednije od bilo kojeg novca i svega onog što možeš novcem kupiti. Da, to danas znam, tada, kao dijete od 8 godina nisam znao i kreirao sam svoja negativna uvjerenja o novcu koja su me dugo pratila i onom odraslom meni, onemogućili stvoriti zdrav odnos prema novcu, prije svega u pogledu da novca ima dovoljno kako za druge tako i za mene.

Djeca su znala biti okrutna jedni prema drugima. Gledao sam izrugivanja drugoj djeci jer njihovi roditelji nisu imali dovoljno novca kupiti im najkice sa zračnim jastucima, markiranu odjeću ili najnovije izdanje Lego kockica. Svoje roditelje nisam nikada zatražio da mi kupe legiće jer sam znao koliko su skupi. Ali nisu mogli ne kupiti mi najkice sa zračnim jastucima koje sam ugledao u izlogu u Trstu tamo negdje sredinom 90-ih. Eh da, Trst, budi neka lijepa sjećanja, zar ne? Sjećam se kao da su mi sada pred očima, imale su veliki zlatni Nike logo na bočnom dijelu tenisice.

Huh, taj novac...

Roditelji su radili naporno da bismo ga imali dovoljno, često su dolazili s posla kasno radeći prekovremeno. Sve su činili da prije svega zadovolje potrebe i želje svojih školaraca, a tek onda one svoje, ako su o njima uopće stigli misliti tada..

Kada sam počeo raditi, čim bih zaradio neku veću sumu novaca, odmah bi me prožeo osjećaj da će brzo nestati, da trebam biti oprezan kako ga trošim, kupovati samo ono što mi je stvarno nužno… Volio sam uvijek imati to neko osiguranje u vidu štednje što je ok, ali kada to osiguranje dolazi zbog onog proživljenog u djetinjstvu, onda to nije nikako ok i treba mijenjati.

Biti u miru s novcem

Danas znam da svako uvjerenje o novcu koje uzrokuje nesklad s energijom novca ima svoje korijene negdje daleko u prošlosti. Tamo gdje su problemi nastali, krije se rješenje.

Osvijestiti to što prije važno je ne da bismo postali bogati, nego da bismo prije svega bili u miru s novcem jer iz tog sklada će i novac lakše i jednostavnije pristizati.

Što god mislio o novcu, znam da je novac samo novac - energija kao i sve drugo na ovom svijetu. Na meni je da ga niti volim niti ne volim, već nastojim otpustiti sva ona negativna uvjerenja koja mi baš ništa dobrog ne donose u mom osobnom razvoju.

Arigato 

Na ovaj post me inspirirao Ken Honda, japanski pisac knjiga koje su redom bestselleri u Japanu. Posljednjih nekoliko dana primjenjujem njegovu jednostavnu naviku da svaki put u trenutku plaćanja, dakle trošenja svog novca, bez obzira na iznos, kažem HVALA. Isto napravim i kad primim novac. Ponekad zaboravim pa kažem naknadno čim se sjetim, a uz hvala, u šali dodam izvorno hvala od autora - arigato. 🙂

Vrlo brzo počele su se događati zanimljive stvari. Novi odlični i drugačiji poslovi… Uplata koja je trebala stići tek sljedeći tjedan, stigla je ovaj - a do sada je uvijek bilo naravno suprotno. Zatim nedavno iznenadno inzistiranje jednog klijenta da mi kompletan posao plati 100% unaprijed...

Ali nemojte mi vjerovati niti riječ, pokušajte sami već ovaj vikend.

Hvala/Arigato na čitanju,
želim ti novčano osviješten vikend! 😉

Haris