Kraj kao novi početak (Velebit, Vaganski vrh)

​Velebitski vrhovi u gustim bijelim oblacima koji jure kao da nekamo žure, proplanci zelene boje kao da im je netko "popravljao" boju u Photoshopu. Ljepota od koje se naježiš i poželiš uhvatiti kamerom mobitela svaki kadar. Izlazim iz kombija i stajem ispred livade diveći se njenom prostranstvu ne znajući u prvi trenutak da zapravo stojim ispred minskog polja. Uhvati te jeza od pomisli koliko će još trebati godina da se očiste svi ti prekrasni proplanci i šume od tih idiotskih izuma ljudske "napredne" civilizacije.

Slušamo pravila ponašanja: pratimo korak najsporijeg i ne udaljavamo se ispred grupe više od 100-ak metara. Jedno je novo pravilo koje Vlado s posebnim tonom u glasu naglašava: "Nema udaljavanja s glavne staze više od 5 metara jer je opasno po život".

Na početku puta, vlažna zemlja crveno-smeđe boje kao da je jutros njome krv potekla, a pokraj staze prekrasni veliki bijeli cvjetovi. Ulazimo u šumu, uspon je vrlo strm. Nezagrijani mišići se muče da dođu na radnu temperaturu, a ja se zadihao kao da sam odradio dobar jednosatni trening.

Prošlost kao alat za budućnost​ 

Misli lutaju na jučerašnji dan pa kao hipnotiziram koračam. Jučer sam završio posljednju od 6 radionica metode Biography Work koja se održavala u Makronovi. Dobio sam priliku biti polaznik prvog eksperimentalnog ciklusa ovih radionica i učiti od Ele Kurešević čija je karijera obilježena pionirskim projektima na području zdrave hrane, društvene odgovornosti poslovanja, etičkog biznisa i partnerstva među sektorima. Tijekom trogodišnjeg studija Biography Worka u Engleskoj, Ela je postala Biography Coach i danas pomaže drugima da razumiju svoju biografiju kao neodvojivi dio vlastite životne svrhe.

Toliko toga sam povezao i shvatio tijekom tih 6 radionica da osjećam cjelovitost učenja, kao da je došao kraj jednog dugog ciklusa rada na sebi. I nije to samo osjećaj, to je ujedno odluka da nakon 9 godina predavanja i radionica, online seminara i knjiga kažem samome sebi, ovo je kraj. Osjećam da sam integrirao mnoge lekcije iz prošlosti i da mi moja prošlost više nije teret, nego alat za budućnost, a svaki kraj pa tako i ovaj, zapravo je samo početak nečeg novog.

Velebit je osvojio mene, a ne ja njega

I tako u tom novom početku, mokar od znoja nakon svega pola sata, s mišićima na radnoj temperaturi koji sad već skladno rade po paroli "svi za jednog, jedan za sve", penjem se prema najvišem vrhu u životu, velebitskom Vaganskom vrhu.

Prolazimo kroz dio gdje se snijeg još nije stigao otopiti. Saginjem se dotaknuti ga i uvjeriti se da je to zaista snijeg jer danas je 1. lipanj. Smijem se i čudim kao malo dijete kad vidi prve pahulje pa otvara usta kako bi probalo kakvog su okusa. Nakon 3-4 sata hoda, desetke crvenih metalnih tabli "Opasnost mine", snijega, vjetra, sudara fronti toplog i hladnog zraka, stižemo na posljednji 10-minutni uspon koji vodi prema vrhu.

Nakon 20-ak minuta, veliki oblak nas prekriva, odjednom postaje hladno i maglovito pa prije planiranog, krećemo natrag. Pretežno gledam stazu ispred sebe i pazim da ne prokližem. Planinarske cipele iz Decathlona i dalje pouzdano drže na stazi pa sebi u bradu govorim kako sam napravio odličnu kupnju prošle godine.

Štreber u nastajanju...

Na povratku tišina i umor. Zatvaram oči, ali ne mogu zaspati. Sutra je nedjelja, krećem na novu radionicu, na temu bloga. Pitam se od kuda tolika strast prema učenju, zašto sam postao štreber i što se to promijenilo u odnosu na učenje tijekom formalnog obrazovanja.

Prisjećam se osnovne škole, gimnazije, fakulteta. Iako je učenje bilo pretežno mučenje, zadnje razrede osnovne škole prošao sam s prosjekom 5.0 pa mi je to omogućilo upis u tada najbolju gimnaziju u državi, zagrebačku V.gimnaziju. Od gimnazije na tako dobrom glasu očekivao sam puno, ali su se očekivanja počela topiti pod ogromnom količinom gradiva koje me nije zanimalo i gomilom informacija koje je trebalo naučiti napamet, a koje sam smatrao potpuno nebitnima za život koji me čeka nakon škole. Živio sam za predmete kao što su psihologija, biologija, a posebno sam volio pisanje sastavaka iz hrvatskog jezika. Faks je prve dvije godine samo nastavio tu borbu i gubitak volje za učenjem. Tek izborom smjera na trećoj godini stvari su se počeli mijenjati pa je ta godina dala naslutiti da ću možda jednog dana ipak postati štreber.

Međutim, ja nisam štreber i to treba jasno reći. Zapravo sam štreberčina koja obožava učiti o onome na što mi oči sjaje, o onome o čemu odmoran ili umoran kao pas, pričam s istim žarom. I sada, strpljivo čekam proći kroz 3 radionice kod još jedne štreberice, Tee Zavački, inženjerke, poslovne trenerice i ferovke, kako bih zaokružio jedan proces i otvorio sebi neka nova vrata radeći ono što istinski volim.

Eto, odlutah malo s Vaganskog vrha na neke druge teme. Nije to ništa čudno jer vjerujte mi, u prirodi, u toj velebitskoj ljepoti, čovjek se (u svojim mislima) lako izgubi. Kada se izgubimo, dolazimo u priliku da se i pronađemo.

Sljedeći izazov je Medvednica, avantura od 32 kilometra kao jedna u nizu pripremnih tura za vrhunac mojih planinarskih lutanja koji stiže krajem ljeta. Ime mu je…Triglav...