Sjećanja na put kojim smo prošli

Priča #1
Mama ti je bila najveća utjeha i sigurnost kad si došla na ovaj svijet... tvoja povezanost s njom nije usporediva s ničim. A ja? Ja sam tvoj tata… mogu se pohvaliti da sam te vidio prvi na ovome svijetu (prije mame, haha), i da su prvo što su vidjele tvoje oči bile moje oči. Da, dočekao sam te i nisam se ni snašao, a već me babica dočekala sa zadatkom da prerežem pupčanu vrpcu. Zbunjeno sam je pogledao tada i upitao "Gdje treba prerezati?". Kao da sam oklijevao i nisam imao hrabrosti to učiniti… I danas, zastanem i duboko udahnem kad se sjetim toga. Mislim da sam na tren od uzbuđenja zatvorio oči i napravio taj potez koji je proizveo neki neobičan osjećaj kojeg se sada prisjećam i kojeg ću pamtiti dok god živim.

Priča #2
Stao sam na jedan kraj hodnika, a mama na drugi. Držali smo te za ručice i dok bi te jedan ispuštao, drugi te primao. Učila si raditi korake. Onda si se jednostavno otrgnula i napravila sama prva 2-3 koraka. Ni danas ne znam tko je bio više ushićen, ti koja hodaš ili mi koji te gledamo. Učila si nas da volimo i cijenimo male stvari i obraćamo pozornost na njih. Tvoj prvi zubić, tvoj prvi otkrhnuti zubić, tvoje prve riječi i rečenice, prva (vrtićka) simpatija... Pamtim sve, a posebno ovo zadnje kad sam u nevjerici pomislio "pa zar već".

Priča #3
Ne mogu reći da me nije bilo malo strah kad je mama prvi put izašla i ostavila tebe i mene same kod kuće. Ne sjećam se puno detalja, ali sjećam se da smo tada uspostavili neku novu vrstu povezanosti koja traje i gradi se svakim danom u nešto veće. Zaspala si u mom naručju, a ja te dugo te večeri nisam želio spustiti u krevetić. Bio sam tako ponosan na nas što si iako prvi put bez mame, odlučila bez suza provesti sa mnom tu večer.

Priča #4
Gledao sam jednog jutra neki dokumentarac. Imala si tada oko tri godine. Sjela si kraj mene i u tom trenu na ekranu je bila scena ljudi koji se mole Bogu, pitala si me što rade. Nakon mog odgovora, pitala si me što je to Bog. Zatekla si me s pitanjem... Bio sam svjestan koliko je moj odgovor tada jako važan pa sam malo zastao. Onda sam spustio pogled s tvojih očiju na tvoje maleno srce i rekao da je Bog u tvom srcu, gore na nebu i svugdje oko nas. Kratko si rekla "aha" kao da sve shvaćaš i nastavila se igrati. Godinu dana kasnije, kada ti je umrla baka i kada je trebalo objasniti gdje se baka sada nalazi, kada je trebalo reći nešto suvislo, da shvatiš koliko možeš shvatiti u tom trenu pojam smrti, rekao sam ti da će baka uvijek biti u tvom srcu, da je baka na nebu i da će te na nju podsjećati puno toga oko nas. Zbog tvoje mirnoće u tim trenucima i izraza lica kao u odrasle osobe, shvatio sam da shvaćaš. Mislim da si povezala neke stvari u svojoj glavici na neki svoj način i to ti je bilo dovoljno da znaš kako će sve biti u redu. Bila je zima i veliki snijeg, zamolila si me par dana nakon bakine smrti da napravim grudu snijega i bacim je visoko prema nebu, da bih, kako si rekla, dobacio grudu do bake… Nisam ništa govorio jer sam ostao bez riječi, samo sam napravio što si tražila.

Priča #5
Budili smo se prekasno ujutro... I bez obzira da li pripremili odjeću noć prije ili smo je tek trebali pronaći u ormaru, imali smo barem dva, a često i više, presvlačenja prije nego smo krenuli u vrtić. Izluđivala si me s time. Toliko sam te puta svukao i ponovno odjenuo da mislim da bih te i danas, u bilo koje doba noći, u par sekundi mogao žmireći odjenuti štramplice, haljinice i majice. Da, testirala si me do krajnjih granica i istrenirala u oblačenju curica kao da se pripremam za svjetsko natjecanje u tome. Ja sam se hvatao za glavu, a ti si plakala jer bih zagalamio… onda smo onako oboje ljutiti, sišli užurbano niz stepenice i bez riječi se vozili u autu. U vrtiću, na onoj maloj klupici, obukao bih tvoje papučice, ti bi me pogledala onako kako ti znaš, zagrlili bismo se i dali po jedan poljubac. Sve ono ranije, nestalo bi u trenu. Neki će reći da si me vozala, ja ću reći da si me učila strpljenju i razumijevanju, ranijem buđenju i dolasku na vrijeme.

Priča #6
Nisam pojma imao da se najljepši trenutak s putovanja, planinarenja na otoku Tenerife prošle godine neće dogoditi tamo - na otoku Tenerife. Dogodio se tamo gdje sam svaki dan, ispred vrata tvoje vrtićke skupine. Ispalo je tako da sam po povratku s puta, uspio stići po tebe u vrtić. Bilo je to iznenađenje koje sam dogovorio s mamom. Otvorio sam vrata, naši pogledi su se susreli nakon najdužeg razdvajanja do tada. Ostala si na tren zbunjena sjediti, a onda si se zatrčala u zagrljaj u kojem smo ostali dugo... Stisnuli smo se jako i nismo imali snage pogledati jedno drugome u oči, jer bili smo na rubu suza od radosti... radosti kakvu ne pamtim...

Naših prvih 6 

Eto, dragi čitatelju, ako si pročitao ovih šest malih priča, sada ću ti otkriti kako su nastale. 🙂

Moja djevojčica, ovaj tjedan slavila je 6. rođendan. Uzeo sam njenu ruku i stavio je na svoj dlan i kroz igru i smijeh rekao kako ću zažmiriti i prisjetiti se šest naših trenutaka, onih PRVIH koji mi dođu bez imalo dodatnog razmišljanja. I to je bilo to. Moram priznati, jedva je izdržala do šestog naslova/teme, ali jest. Nije imala pojma kako lijepo putovanje ću proći prisjećajući se kroz ove pisane riječi tih naših zajedničkih dogodovština.

Proletjelo je vrijeme, proletjelo je tih naših šest. Ostale su ispunjene godine da ispunjenije ne mogu biti.

Na meni je da te uspomene nosim… i podsjećam sebe i nju povremeno na put koji smo do sada prošli.

A na svakom od nas je da u slobodi svog izbora, odabire one životne lekcije s tog puta, kroz koje najbolje uči i raste.