Od ljepote koju doživim u planini često zašutim…

Onda zastanem, gledam i divim se toj stvaralačkoj sili koja je kreirala tu veličanstvenost koja u meni često probudi neke nove strasti, stvori nove planove u glavi. Ja samo slušam i ne ignoriram to što čujem...

Puštam i njegujem te male strasti u svom životu da me vode putem. Ali nije to tako oduvijek bilo... prije sam takve unutarnje signale zanemarivao. Pa tko sam ja da ljude zanima ono o čemu razmišljam - govorio je moj unutarnji glas. Što to ja znam, a da oni ne znaju da ima smisla dijeliti. Držao sam se ziheraški onih talenata koje sam tijekom godina školovanja i tijekom karijere izbrusio.

Onom novom i drugačijem što bi krenulo rasti, onemogućio bih svijetlo svojom sjenom, a vodu kišobranom od straha.

I onda...jednim odlaskom u planinu sve se promijenilo... Planina mi je dala hrabrost, a ja joj vraćam pišući o njenoj ljepoti i mudrosti, nadajući se da ću pokoju dušu potaknuti na isto - da kad čuje svoj unutarnji glas, ne ignorira to što čuje.

Ovo su slike s južnog Velebita prošli vikend. Prijepodne Tulove grede, poslijepodne lagana šetnja stazama NP Paklenica.