Stazama gore iznad moga grada (Medvednica, 33 km)

Ne znam što se to dogodilo, koji je to okidač bio da se počnem kretati i pomicati svoje granice. 

Možda zapravo ništa ne pomičem, nego sam samo iskoračio izvan dosadašnjih okvira i u tom kontekstu, taj jedan okidač zapravo uopće nije važan, već sve one male svakodnevne odluke koje te vode prema naprijed ILI unatrag u slučaju da su donesene (samo) pod utjecajem drugih. Vjerujem da odluke koje ne dolaze iz nas, polako oduzimaju dah uzrokujući vjerojatno da se s 50+ godina zapitamo gdje nam je proletio život.

Najveći izazovi u određenom trenutku mogu biti nadohvat ruke​

Hodati u grupi tako različitih, a sličnih ljudi, biti svjestan svojih koraka i udisaja-izdisaja kad je najteže, nasloniti se na drvo i obrisati znoj s čela, iskoristiti pauzu na vrhu pa se okrijepiti 15-minutnim drijemežom na sljemenskoj klupici dok se kroz krošnje probijaju sunčeve zrake...

Gora iznad moga grada, koju sam često kao dječak promatrao iz podnožja njenog najjužnijeg zagrebačkog kvarta Sloboštine, pružila mi je nezaboravno iskustvo i poslala poruku da najveći izazovi u određenom trenutku mogu biti nadohvat ruke, bilo da je riječ o planinarenju ili nekom međuljudskom odnosu koji trebamo riješiti kako bismo uravnotežili preostala područja u svom životu i počeli raditi ono za što smo svi stvoreni - sanjati odvažno i živjeti život na svoj način.