Usporio sam...

S pisanjem, s poslom, s idejama, sa svime... Nisam htio, naprotiv, radio sam sto na sat, a onda se dogodio trenutak koji je preokrenuo sve.

Sjedio sam prije pet dana s klijentom na sastanku, dogovarali smo posao i izradu njegove nove web stranice. U jednom trenutku, bio je neoprezan i svojom je rukom prolio punu čašu vode po mom laptopu. Ekran se zamračio, a ja sam ga refleksno okrenuo naopako i pustio da što više vode iscuri van. Sabrao sam se, pustio laptop da ostane naopačke na stolici i odradio ostatak sastanka fokusirano koliko god sam to mogao. Klijent se ispričao odmah nakon nemilog događaja i prilikom pozdravljanja na kraju iako zapravo nesvjestan kroz što ću sve prolaziti narednih dana. Laptop je moj ured, moj alat za rad putem kojeg zarađujem i sebi isplaćujem plaću svaki mjesec. Odlučio sam se za ovaj skupi komad tehnologije iz Apple tvornice jer mi traje jako dugo, operativni sustav je vrlo intuitivan i ima ekran koji ne umara oči i zato danas, nakon gotovo 10 godina izrade web stranica, i dalje vidim perfektno. Laptop je trenutno na servisu rastavljen na komadiće. Suši se postepeno s neizvjesnošću što će biti kad se postupak sušenja završi i kad ga upalim. Srećom u nesreći, radio sam backup redovito pa nije tolika bojazan zbog podataka.

Iz očaja do unutarnjeg mira 

Ovaj nesretni događaj doveo je, kako sam napisao u uvodu, do velikog usporavanja. Htio sam puno toga napraviti tijekom prošlog i početkom ovog tjedna jer sutra putujem u avanturu života, 4000 km daleko od svog doma, na vulkansko otočje u Atlantskom oceanu.

U početku sam bio očajan s nevjericom da se to meni događa. Iz očaja sam ušao u neko neobično stanje unutarnjeg mira rekavši sebi kako sada sve te poslove koje sam trebao napraviti, zapravo više ne moram jer nemam kako. Pomislio sam, javit ću klijentima, objasniti situaciju i tražiti da se strpe. Onda sam posudio jedan stari laptop od mame i roku par sati osposobio ga za rad. Krenuo sam s planiranim zadacima iako je komp toliko spor da mi prilikom spremanja bilo kakve promjene svaki put omogućuje da odlutam i razmišljam o ovom nesretnom događaju. U ovih par dana nisam uspio napraviti ni 50% onoga što sam planirao.

Život ne bi trebao biti samo vožnja autoputom 

Počeo sam se pitati što je to dobro u svemu ovome što se događa. Što je dobro u ovom usporavanju, što to vidim sada, a nisam vidio dok sam jurio. Odgovori su počeli stizati... Počeo sam osjećati olakšanje i dobivati neko novo razumijevanje cijele situacije. Voda je potopila moj "ured", ali me pročistila. Pročistila misli, podsjetila me da nisam imao fokus, da sam previše tomu rekao "Da", da nisam uvijek slušao sebe... Ovaj iznenadni događaj me podsjetio da je ok usporiti, da treba ponekad uzeti pauzu, promatrati u tišini svijet oko sebe kako bi čuo što govori. U brzini se toliko toga često propušta... Život ne treba biti samo vožnja autoputom već i vožnja lokalnim cestama kroz koje ćeš doživjeti ljepotu kraja, gdje ćeš stati, popiti kavicu i popričati s ljudima, čuti njihove probleme i pomoći ako možeš... To su lekcije koje učim u ovom procesu i dijelim ih s vama da bih možda dobio još dublje razumijevanje svega. Da bih vas možda samo podsjetio da napravite backup svojih podataka ili odmaknete vodu od računala ili promislite dublje o nekom problemu koji vas trenutno okupira. Ili da samo usporite na trenutak...

Odlazim na dalek put da usporim još više, da se vratim s novim idejama koje će mi dati snagu za novo ubrzanje. Priželjkujem mudrost da u sljedećem ubrzanju prepoznam trenutak kad treba usporiti, ali bez ovih popratnih sranja.

Zato što DANAS ZNAM, usporiti je sasvim OK!