4 minutes reading time (818 words)

Neki novi početci, neke nove ljubavi

haris-alibegovic-put-malih-koraka-mozda-je-zivot-ipak-samo-igra-1

Već drugu godinu, dok su još po cestama neočišćeni ostatci petardi novogodišnjeg slavlja, odlazim na more sa svojim curama u odličan hotel po odličnoj cijeni. Spavanje, šetanje, sauna, bazen pa sve opet ispočetka. Prilika je to, više za osvrt na prethodnu godinu nego za hirovite novogodišnje odluke od kojih većina završi u reciklaži prije nego je uopće isprobana.

Prethodna godina bila je, onako najblaže rečeno - puna izazova. 

U poslovnom smislu, napravio sam iskorak prije svega u svojoj glavi, shvativši da je za napredovanje potrebno najprije otpustiti i pustiti neke klijente, poslove, navike i druge obrasce ponašanja koji sputavaju poput kamena zavezanog oko gležnja. 

Potrebno je prodrmati, razrovati i preokrenuti neke stvari da bi niknule nove, poput zemlje u prekopanom vrtu u koju će neke vrijedne ruke posaditi novo sjeme i čekati da podari plod.

Privatno, godinu je obilježila smrt punice

I što je bliže veljača i njena prva godišnjica, stižu me sjećanja tog dana. Smrt bliske osobe je teška, a gledati voljenu osobu kako se zbog gubitka majke utapa u tuzi, još je teže. Teže jer trebaš pustiti to utapanje. Tuga ove vrste se ne prekida, poriče ili umanjuje. 

Pomoći osobi u tome, znači priznati da je tako i da će trajati i da si tu s njom, za cijelo vrijeme trajanja. 

Kada zaplače, pustiti da plače. 

Kada zastane i sjetno pogleda prema gore, zastati s njom i pogledati u istom smjeru. 

Kada želi biti sama, odmaknuti se koliko god mislio da bi zagrljaj više pomogao... 

Vjerujem da se tuga kasnije transformira u nešto drugo za što još nemam riječi kako se zove i da tu bol zbog odlaska roditelja zamijeni razumijevanje i vjera da ćete se jednom sresti u pomalo izmijenjenom energetskom obliku, kakav god taj oblik bio.

Zadnji mjeseci prošle godine donijeli su mi povratak prirodi, početak jedne nove ljubavi

Zaljubio sam se u planinu i nizinu i sve između toga. Sve je započelo odlaskom na Cres, spavanjem pod otvorenim nebom na jednoj od najljepših plaža u Hrvatskoj, Lubenice. 

Nakon te creske avanture gdje nas je priroda mazila, slijedio je Velebit, mističnost velebitskih šuma i crna suha zemlja nošena burom koja je pokazala svu moć i surovost prirode. 

Cerovačke špilje, listopadsko kupanje u hladnoj Zrmanji i brdo Zir donijelo je zadnju toplinu jesenskog sunca prije dolaska zime, a dosadašnje "osvajanje vrha" zamijenio sam pojmom "posjeta vrhu" i osjećajem zahvalnosti i poštovanja prema prirodi.

Ne mogu završiti ovaj tekst bez da se ne osvrnem na pisanje

I to ne zbog samog pisanja nego zbog komentara koji su mi dali dodatni motiv da pišem i dalje. A kako u prirodu, tako sam se ponovno zaljubio u pisanje, a ta je ljubav time slađa jer dotiče druge, a bez toga, ne bih nastavio. Znam da ne bih nastavio jer je tako bilo prošle godine. Pisao sam redovito, ali nakon 3 mjeseca odjednom sam prestao jer nisam vidio svrhu u tome da nešto napišem i nakon toga pospremim u ladicu. Kao osmogodišnjak, pisao sam i opisao u malenom dnevniku događanja iz '92. koja su, iako je taj ratni dnevnik sačuvan do danas, pročitali samo najbliži. I tada sam stao s pisanjem…

I onda potaknut tim čudom creske prirode, mirisom proplanaka obraslih kaduljom i smiljem te vidikovaca koji liječe oči, trebalo je samo staviti prste na tipkovnicu, opustiti se i prepustiti toj stvaralačkoj energiji. I dok sam osjećao puls u manje više svakom kutku tijela, stisnuo sam gumb "Podijeli" na Facebook profilu.

Hvala na svakom čitanju s lajkom ili bez njega, s komentarom ili bez njega. Nevjerojatan je bio osjećaj kada me jedna djevojka na izletu u kanjon rijeke Krupe, prilikom upoznavanja, "prepoznala" po pisanju jer je Vlado, organizator tog izleta, podijelio jedan moj tekst na svojoj stranici. Bio je to trenutak kad sam sebi rekao, pa to je to, piši i nemoj stati pa kud god da te to odvede.

U prošlom tekstu napisao sam da je ovo godina odgovora i zato je vrijeme da se sve ono planirano u prethodnoj i u godini prije nje, počne ostvarivati.

Mi smo svi nevjerojatna stvaralačka bića

koja u beskonačnom odabiru mogućnosti, odabiremo (ne)svjesno svoj put i tako slikamo na životnom platnu svoje vlastito remek djelo. Jer svaki život jest remek djelo, svaki! Iako nam se često, baš onaj naš, čini više kao neka emmezetovska slika napravljena u 1000+ primjeraka.

Možda je život kao igrica snimljena na DVD gdje su sve mogućnosti već isprogramirane. Sve što se može dogoditi u toj igrici već se zapravo dogodilo, svaki ishod je isplaniran, ali igrač je taj koji kad igra tu igricu, sam kroji svoje jedinstveno iskustvo igranja. I svako ponovno igranje te iste igrice, stvara iznova neko drugačije iskustvo.

Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego da se krenemo igrati kao kad smo nekoć djeca bili, zaboraviti na jučer i sutra i biti u trenutku, a onda je baš sve moguće.

A možda i nije, hahaha.

Odlučite sami.

Tvoja i moja karijera puno je više od onoga što sm...
Što se "prolilo" iz tvoje šalice?