Tko sam ja u svemu tome velikom? (Vrhovi Malog Lošinja)

Budi nježan prema sebi dok koračaš novim putem jer padovi su neminovni, a usamljenost čest suputnik. Budi strpljiv prema sebi jer kad padneš, podizanje može biti sporije nego što očekuješ. Osvrni se ponekad, jer možda baš iza tebe, neka ruka čeka tvoju ruku…

by Author

Prva ovogodišnja avantura u prirodu započela je dizanjem u 5:55. Pola sata kasnije stajao sam kod naplatnih kućica u očekivanju kombija kojim ćemo krenuti put mora u nove pohode po vrhovima kvarnerskih otoka. Minus pet stupnjeva Celzijusa i jutarnji magloviti mrak tjerali su hladnoću u kosti pa sam tapkao u mjestu pokušavajući se ugrijati. Odjednom su se iz mraka ukazala svjetla auta koji je krenuo prema meni i prilično me zbunio, da ne kažem uplašio. Očito me vozač u mraku zamijenio za vojnika koji je, desetak metara niže, čekao svoj prijevoz. Ostao sam sâm još nekoliko minuta, do dolaska kombija našeg vodiča Vlade.

S palube trajekta koji je vozio prema Cresu i Malom Lošinju samo morsko plavetnilo i sunce koje se probija kroz bijele oblake, a u daljini creski vrhovi Sv. Mikula i Televrin koje ćemo danas posjetiti. Hladni povjetarac milovao je lice i onako malo pomalo tjerao me u brodsku unutrašnjost ispunjenu kožnim separeima smeđe boje koja je odisala nekom atmosferom iz prošlih vremena 20. stoljeća.

Prešavši kombijem most u Osoru koji spaja Cres i Mali Lošinj, stižemo u Nerezine i započinjemo uspon neravnom i kamenjem popunjenom stazom koja svakim novim korakom podsjeća koliko štete sami sebi činimo hodajući većinu vremena asfaltiranim putevima. Oko nas posvuda smilje i kadulja pa se često sagnem kako bih onako u polu koraku ubrao osušeni cvijet, usitnio ga prstima i potom prošao po brkovima ostavljajući mirisni trag dok ga vjetar ne obriše.

Priroda kao u rano proljeće, sve je mirno i umirujuće, ali u meni nemir jer je moja djevojčica jučer dobila temperaturu, a predvečer se ispostavilo da nije obična, već crijevna viroza. Koristim prvo stajanje kako bih na kratko nazvao i provjerio kakva je situacija. Njen veseo glas me umiruje, a informacija da nema temperaturu ispunjava mirnoćom.

Hodamo jedni iza drugih uz povremena stajanja. U grupi je ponovno pas jedne djevojke koji onako sav važan hoda uz nas, odlazi na početak kolone pa ponovno natrag do svoje vlasnice, i tako cijelo vrijeme. Osluškujem svoje tijelo koje nije u nekoj formi, ali za sada sve tetive, zglobovi i mišići rade kao podmazani. 

Najljepši vrh na otoku, Sv. Mikula​

Sasvim neočekivano, nakon otprilike sat i pol hoda, izlazimo sa staze i odjednom se ispred nas pojavljuje najljepši vrh na otoku, Sv. Mikula, sa širokim vidikom od jugoistoka do sjeverozapada, od Lošinja do Suska i Unija. Gusti bijeli oblaci u jednom su trenutku bili jako nisko i činilo se kao da plove morem nošeni laganim vjetrom.

Gledam u tu daljinu... Nema nikakvih misli, praznina koja nije prazna, samo priroda i ja

Tko sam ja u svemu tome velikom? 

Sve to i ništa od toga. 

Prolazan kao i taj veliki bijeli oblak ispred mene, a opet vječan kao to more oko mene koje je sada dolje, a sutra gore pod utjecajem topline sunca i posljedica isparavanja, i tako u krug. Baš kao ljudski život…

Ove trenutke stapanja s prirodom prekida žeđ, ali i vjetar koji hladi oznojena leđa nakon skidanja ruksaka. Oblačim vjetrovku i potom ispijam zadnje gutljaje vode pripremljene s kurkumom i limunom.

Televrin ili Televrina

Krećemo dalje i vrlo brzo stižemo do vrha Televrin ili Televrina, kako je pisalo na ploči u podnožju. Očito se ne mogu dogovoriti da li je vrh muško ili žensko pa je tako i jedno i drugo, ali vrhu ta rodna neusklađenost previše i ne smeta koliko možda ogroman odašiljač, koji kao da je svojim zračenjem spržio i osušio njegovo drveće koje ipak, s brojnim lišajevima po sebi, prkosi vremenu i vjetrovima, stojeći čvrsto ukorijenjeno u gole stijene. S obzirom na sve viđeno ovdje, odlučujemo se vratiti na vrh Sv. Mikula i tamo napraviti pauzu za ručak.

Na vrhu Jadrana uz bosansku kaf'cu

Nakon sendviča, jedan dečko u grupi me ponudio kavom koju je jutros skuhao. Odlična je, jaka, gusta i puna arome. Objašnjava mi svoj postupak kuhanja i kaže da je kavu ručno mljela i pržila njegova baka u Tuzli. Sad mi je sve jasno od kuda takav miris. Bosna našla Bosnu, haha. Na vrhu Jadrana uz bosansku kaf'cu s meko "f" i dobro društvo, ne može bolje.

Punih škembica krećemo prema dolje. Svi se nešto raspričali pa vrijeme brzo prolazi. Pola 4 je, trajekt kreće u 7. Dolaskom kod kombija, skidam vlažnu odjeću sa sebe i oblačim toplu vojničku vestu koju sam prije nekoliko godina dobio od šogora. Iako sunce grije, nekako mi je hladno. Polusatnom vožnjom stižemo do prekrasnog grada Cresa. Na plaži nikoga, stavljam ruku u more, ledeno je, nije ni za noge umočiti. Sjedam na maleni zidić i gledam zalazak sunca. Malena barka prolazi ispred nas i svojim motorom malo remeti ovu morsko zimsku kasno popodnevnu tišinu.

Krug puta malih koraka

Još jedan dan je skoro završio. Još jedan krug je Zemlja skoro napravila oko svoje osi.  Još jedna avantura u prirodi skoro je postala samo uspomena kojoj ću dodati slike s mobitela i ove riječi pa sve zajedno pomiješati u novi koktel doživljaja.

I još samo jednom, prije kraja, ponovit ću početak kako bih napravio završetak i tako zatvorio ovaj krug još jednog puta malih koraka...poslati poruku sebi i svima koji se u toj poruci možda pronađu…

Budi nježan prema sebi dok koračaš novim putem jer padovi se neminovni, a usamljenost čest suputnik. Budi strpljiv prema sebi jer kad padneš, podizanje može biti sporije nego što očekuješ. Osvrni se ponekad, jer možda baš iza tebe, neka ruka čeka tvoju ruku…

by Author