7 minutes reading time (1497 words)

Od mraka špiljskih tunela do vrha neobičnog brda Zir

haris-alibegovic-put-malih-koraka-cerovacke-spilje-kanjon-rijeke-krupe-brdo-zir-2

Prolazimo kroz Gračac, mrtvi grad propalih industrijskih postrojenja, napuštenih, na pola urušenih i gelerima izrešetanih kuća. Prizor koji budi neka davna, ali duboka sjećanja posljednjeg putovanja iz rodnog grada daleke 1992. godine. Postao sam tada, kako Edo Majka pjeva, purger na neodređeno vrijeme.

Cerovačke špilje, najveći uređeni špiljski kompleks u Hrvatskoj

Prva od tri planirane točke našeg današnjeg puta su Cerovačke špilje. Sve je zatvoreno, nema nikoga, iako je naš vodič, dan ili dva ranije, najavio naš dolazak. Hrpe jesenskog lišća šuškaju pod nogama dok krećem prema nekoj kućici koja na zidu nosi ožiljke minulog rata. Zagledavam unutra ne bih li pronašao nešto zanimljivo, ali baš ništa. Samo smeće i jadna stara kuća koja jedva čeka da ju netko sruši.

Dolaze dva automobila i mladići žurno izlaze kako bi otvorili mjesto gdje se prodaju karte. Jedna ili više osoba iz naše grupe, ne mogu se točno sjetiti, protestira što naš vodič mora platiti kartu te tako prvi kontakt s Markom, našim špiljskim vodičem, prolazi u ne baš lijepom ozračju koje se tako nastavlja i dolaskom na sami ulaz Cerovačke špilje.

Ljudi ponekad propuštaju sagledati situaciju u kontekstu, a ovdje činjenica jest da je prodaja karata uređena pravilnikom donesenim tko zna kada i tko zna od koga te da je u opisu posla ove mlade osobe, prodaja karte kako pojedincu tako i vodiču, bez obzira na to što je u mnogim dijelovima svijeta drugačija praksa.

Prije ulaska u srce Velebita, slušamo pravila ponašanja i zanimljivosti o jednom od najvećih speleoloških objekata u Hrvatskoj, otkrivenog za vrijeme gradnje željezničke pruge Zagreb-Split početkom prošlog stoljeća. Dok vodič vrlo brzo i tečno iznosi niz zanimljivih informacija, pogledavam prema zelenim željeznim vratima koja čuvaju špilju od ljudi koji bi tako rado ukrasili svoj dnevni boravak njenim ukrasima.

Krećemo. Na ulazu, brdo kamenja koje očigledno ne pripada špilji. Saznajemo da je nakon rata, u drugoj polovici 90-ih godina, špilja bila u privatnoj koncesiji i neki je rođo dovezao benkovački kamen kako bi popločao špiljske puteve. Eto, zvuči ludo, ali je istinito. Ulazimo u Donju špilju, jednu od tri špiljska kompleksa uz Gornju i Srednju špilju. Zajedno su duge oko 7 km, a samo je prvih 700 m Donje i Gornje špilje uređeno za posjete. 

Temperatura se spušta i imam osjećaj da je sve hladnije što uskoro potvrđuje vodič, kazavši u jednom trenutku da smo stigli na mjesto sudara tople i hladne fronte i da će dalje biti još hladnije dok on i dalje ležerno hoda u kratkim rukavima kao da je na plaži, a ne u špilji u kojoj je prosječna temperatura od 5-8 °C.

U jednom trenutku primjećujem kako kapljica vode pada na pod i imam osjećaj kao da mi priroda onako sva ponosna, dozvoljava da na trenutak svjedočim toj njenoj veličanstvenoj stvaralačkoj moći kreacije stalaktita, ukrasa koji vise sa stropa i stalagmita, ukrasa koji rastu na podu. Nevjerojatan prizor.

Prolazimo kraj nalazišta arheoloških ostataka iz željeznog doba, mjesta na kojima je otkrivena fosilna ljudska kost i kosti špiljskog lava. Dolazimo do mjesta gdje je špiljski medvjed proveo mnoge dane i noći što pokazuju i tragovi na stijeni poznati kao tragovi "brušenja" koji se nalaze točno na skretanju prema njegovoj jazbini. Medvjed nije vidio u mraku pa je zato kretanjem uz stijenke špilje, tražio i pronalazio put do skloništa.

Na jednom dijelu, cijela grupa primjećuje kost na zidu špilje. Vodič prilazi i s nevjericom je uzima u ruke da bi u sljedećem trenutku svi zajedno kroz smijeh zaključili da se radi o svježe, oglabanoj kosti janjećih rebrica. Izgleda da je je prošli tjedan neki radnik bio jako gladan...

Saznajem od vodiča da je fotografiranje zabranjeno radi sprječavanja dužeg zadržavanja u špilji, da se pojedinci ne bi pothladili i tako ugrozili sebe i ostatak grupe. Na moje direktno pitanje da li smijem napraviti jednu fotku na povratku, odlučno odgovara "Ne", ali kaže kako se svaki iskusni turist zna snaći. Odlučujem zbog tog indirektnog "Da", potajice uhvatiti 2 fotke. Stare žarulje zagrijavaju špilju u prosjeku 2 stupnja i mijenjaju njenu površinu pa smo na jednom dijelu vidjeli i mahovinu. 

Dobre vijesti ipak čekaju ovo nevjerojatno prirodno zdanje pa će špilja biti zatvorena sljedeće 4 godine zbog rekonstrukcije rođinog puta i izmjena žarulja te izgradnje najvećeg speleološkog centra u Hrvatskoj i regiji.

Ljepota koja obara s nogu - kanjon rijeke Krupe

Poslije 20 minuta vožnje, stižemo negdje kod Obrovca i započinjemo spuštanjem prema kanjonu rijeke Krupe. Na samom početku hodanja, trudim se izbjeći ovčje brabonjke kojih toliko ima da ih je zapravo nemoguće izbjeći. Nakon prolaska kroz maleno i tiho selo s nekoliko kuća, jednim stadom ovaca i velikim pčelinjakom u obliku prikolice kamiona, otvaraju se planine i kanjoni.

Ovo tako predivno izgleda pa se čudim da prije nisam vidio ovu lokaciju na turističkim razglednicama Hrvatske. Možda je i bolje tako. Travu i ovčje brabonjke zamijenili su kamen, neka biljka očaravajućeg aromatičnog mirisa i dobro mi poznata majčina dušica koju koristim u zimske dane kao čaj prije spavanja.

Spust je strm, kliže se. Svi oni s neprikladnom obućom imaju problema i hodaju kao "po jajima" uz povremene padove. Krupa izgleda daleko pa pitam našeg vodiča zar je stvarno danas isplanirao spust i uspon ovdje te potom odlazak na brdo Zir. Odgovara potvrdno s osmijehom te se nakon toga usredotočujem na svoje male korake kojima grabim prema rijeci u kanjonu.

Postaje sve toplije. Silazimo točno na mjestu gdje se planinska rijeka Krupa ulijeva u Zrmanju. Nakon kratkog hoda, prolaska kraj velike stijene na desnoj strani koja neodoljivo podsjeća na lice starije muške osobe, dolazimo do slapova gdje smo poredani kao pingvini, svi spontano utonuli u neku neplaniranu tišinu okrenuti licem prema suncu. Zadržali smo se tako nekih 10-15 minuta te se potom uputili pronaći prilaz obali kako bi barem osvježili noge u ovoj bistroj rijeci.

Skidam se i ulazim u plićak. Kažu da ispod 10°C osjetiš laganu bol zbog hladnoće pa zaključujem izostankom tog osjećaja da je temperatura oko 15-17°C.

Voda mirno teče i neodoljivo zove da ju probaš do kraja. Razmatram kratko činjenice da je vani toplo, imam rezervne gaće i neću biti sam. Naš vodič Vlado, već roni stoga bez puno oklijevanja uranjam u hladnu Zrmanju. Plivam do polovice rijeke, okrećem se i izlazim. 

Nakon ovog osvježenja, pun energije, imam osjećaj da ću po povratku trčati uz brdo. Ipak, gotovo na samom početku uspona, ponovno se javlja isto bolno mjesto u peti kao prošli put na Velebitu pa usporavam hod. Pomislio sam da nije ništa zabrinjavajuće i da tijelo samo podsjeća da neke tetive i mišiće nisam dugo koristio. 

Zaostajem što zbog pete, što zbog želje da u samoći još jednom doživim ovo nevjerojatno mjesto.

Osamljeno brdo stjenovitog vrha - Zir

Skoro je 16 sati i vremenski ne stojimo najbolje ako ne želimo da nas uhvati mrak na povratku s brda Zir (850 m) koje se nalazi 40-ak minuta vožnje od Krupe. Vozimo se putovima gdje ni Google nije bio i odjednom, usred Ličkog polja, izdiže se osamljeno brdo sa stjenovitim vrhom.

Gore i natrag prije mraka. Započinjemo utrku s vremenom.

Jedna djevojka odustaje, ostali se nećkaju. Sumnjamo u vlastite mogućnosti, ali ipak krećemo uzdajući se u procjenu našeg vodiča da mi to možemo.

Ponekad je u životu dovoljna samo jedna osoba koja vjeruje da bi povjerovali svi

Nakon kratkog hoda, stajem i hvatam se za drvo. Osjećam lagani grč u mišiću iznad koljena. Istežem se par sekundi i nastavljam. Ponavljam istezanje nakon stotinjak metara. Bolje je. Teren postaje sve strmiji. Na jednom kratkom dijelu postavljena je sajla pa se penjemo jedan po jedan. Povremeno se okrećemo i gledamo to ličko prostranstvo okruženo planinama. Sežu pogledi na Sveto brdo, Vaganski vrh, autocestu, tunel Sveti Rok...

Preostalo je još malo do vrha. Usporavam, ali ne stajem. Koncentriram se na svaki sljedeći korak. Dolazimo do dijela gdje se treba popeti na stijenu visoku oko 2 - 3 metra. Čujem glasove oduševljenja onih koji su se popeli prije mene, ali nekako ih ignoriram i fokusiram se na ovu zadnju prepreku.

Stajem čvrsto na noge i prelazim još 20-ak metara.

Prilazim najvišem vrhu i osjećam samo zahvalnost što sam uspio...

...što sam proveo čudesan dan u prirodi. Putem malih koraka, od mraka špiljskih tunela, kupanja u hladnoj Zrmanji usred listopada stigao sam do vrha ovog neobičnog brda. 

Kroz tišinu sumraka do mene dopiru glasovi da bismo trebali krenuti jer sunce samo što nije pobjeglo iza Velebita. Stižemo natrag u zadnji tren dok mrak briše posljednje zrake svjetlosti.

Vožnja natrag prolazi zabavno i kao da nam nije dosta druženja pa na jednom odmorištu na autoputu odlučujemo stati i kratko sjesti. Preostali dio puta prolazi brzo.

Ulazim u zgradu i teturajućim korakom penjem se na 2. kat. Osjećam miris palačinki pred vratima i dok okrećem ključ u bravi, čujem stope kćeri kako kreće hitrim koracima tati u zagrljaj. 

I dok ju grlim, proživljavam ponovno onaj isti osjećaj s vrha brda Zir - zahvalnost. 

Zahvalnost što sam sretno stigao, što sam tu, u domu ispunjenom toplinom moje dvije ljubavi. One male i one velike.

5 stvari koje bih volio da sam imao kada sam prvi ...
Tko sam ja u svemu tome velikom? (Vrhovi Malog Loš...