Priča o jednom dječaku i danu koji je promijenio sve

Ova priča nema fotografija jer za to jednostavno nije bilo prilike. Ipak, one najvažnije fotografije, slike sjećanja, koje svi nosimo negdje u, oko ili između srca i glave, koje sipaju riječi bez da one igdje pišu, ostaju vječne, za sva vremena i ne mogu se obrisati, koliko god netko ili neki željeli.

Bio je to dan koji će promijeniti sve u životu jednog dječaka

​Taj dječak, gledao je na svijet kroz prizmu crtića He-Man i Ninja kornjače. Vjerovao je da i u stvarnom svijetu zaista postoje tamo negdje neki super junaci koji nas na kraju uvijek spase. Obučen u kostim Ninje kornjače Rafaela i sam je glumio super junaka, "boreći" se po ulici i dvorištu sa zamišljenim zlikovcima.

Jednog travanjskog dana, svanulo je prekrasno proljetno jutro i sunce je obasjalo sve. Čak se i u šumu, kako je dječak običavao zvati komad zemlje sa 15ak stabala, probilo sunce i obasjalo visibabe i ostale vjesnike proljeća. Odlučio je načiniti mali buket za svoju majku, ali je branje cvijeća prekinuo upravo njen glas kojim je njega i njegovu mlađu sestru pozvala kući.

Stigavši kući, na podu je odmah zapazio putne torbe. Niz netom suncem ozareno lice, kliznulo je nekoliko suza kada mu je majka rekla da kreću na put. Bilo je to putovanje u grad u koji su nekoliko puta svi zajedno išli u posjet majčinoj sestri, dječakovoj tetki. Bila su to putovanja kojima su se ranije svi radovali, ali ovaj put, bilo je sve nekako drugačije. Dječak je to osjećao iako nije imao objašnjenje zašto je tomu tako. Bio je zatečen kako majčinom viješću tako i svojim suzama.

Rijeka bez mosta i žute rukavice za plivanje

Najdraži veliki smeđi medo s velikim smeđim očima bio je prevelik da bi ga ponio sa sobom, a za ostalo jednostavno nije bilo mjesta, a ni vremena.

U crveni jugić 45, nagurali se tako s torbama otac, majka, sestra i dječak. U drugom autu koji je vozio dječakov ujak, bila je njegova baka.

Nakon kraćeg putovanja, stigli su do velike rijeke. I ne bi ništa neobično bilo da to nije bio dio rijeke na kojem nema mosta. Pogledao je preko puta i vidio nekakav čamac kojim su se prevozili ljudi. I dalje, u onom zbunjenom raspoloženju, otrgnut proljetnom danu, bivao je još zbunjeniji. Nije bilo straha. Nije bilo smijeha. Kao film u boji u kojem se odjednom gubi zvuk, a slika postaje crno-bijela dok film nezaustavljivo teče dalje.

Otac je žurno napuhao rukavice za plivanje i stavio ih prvo dječakovoj sestri, a potom i njemu. I sada bi, kada zažmiri, taj danas odrastao dječak, mogao osjetiti zabrinuti dah oca koji je svojim zrakom ispunio te žute rukavice čija je svrha bila zaštiti djecu u slučaju prevrtanja čamca.

Trenutak koji je utišao dječakov glas

Otac je s ujakom ostao na obali, a u čamcu dječak s majkom, sestrom i bakom. Ostaje negdje zametnuto u sjećanju da li je otac mahao i da li su oni mahali njemu ili su se samo s nevjericom gledali dok se čamac polako udaljavao od obale.

Zvuk motora traktora dočekao ih je na drugoj strani obale. Traktor s prikolicom nije prevozio sijeno. Onaj klasični crveni traktor s prikolicom kakvog svi znamo, prevozio je ljude. Ukrcali su se s drugim ljudima i krenuli. 

Dječak je šutio, nije postavljao pitanja, samo je promatrao. 

Baka je započela jaukati nekom bojom glasa koju on nikada to tada nije čuo. Čak ni buka motora traktora nije uspjela nadglasati bakin jauk. Bio je to trenutak koji je utišao dječakov glas kao nitko do sad.

Stigavši na zadnju točku puta traktorom, svi zajedno ukrcali su se na autobus koji ih je dovezao do sljedećeg većeg grada. Onu dječakovu zbunjenost prvi put prekida prodoran zvuk sirene koji ga je stresao kao šamar. Prvi put je osjetio strah u ovom danu, a iščekivanje što će se dalje dogoditi samo je taj strah dodatno pojačalo. Majka i baka morale su brzo odlučiti. Pohitati do prvog zaklona najkraćim mogućim putem. Trčećim korakom došli su svi zajedno do pothodnika u kojem se već okupilo mnoštvo drugih ljudi koji su se zatekli u istoj situaciji.

Hladni zid i zvukovi rata

Što i kako dalje, pitale su se majka i baka. Bila je to situacija koja ne dopušta grešku jer jedan pogrešan korak može biti i posljednji. Čuju se eksplozije u daljini, i svakom novom, kao da su sve bliže. Baka odlučuje nazvati prijateljicu koja je živjela u tom gradu. Nekako dolazi do govornice i stupa s njom u kontakt.

U jednom trenutku odlučuju krenuti. Hodali su između zgrada i uz zgrade dok su okolo padale granate. Sretno su stigli do bakine prijateljice i sve što je ostalo dječaku u sjećanju te večeri bio je hladni zid sobe u kojoj je proveo tu noć. Nije mislio o crtićima koje je gledao svaku večer. Zapravo, uopće mu nisu nedostajali. Stisnuvši se uz taj hladni, ali čvrsti zid, osjetio je neku sigurnost osluškujući zvukove rata koji su dolazili do njegovih malenih ušiju koje su u ovo vrijeme, samo dan ranije, slušale neke ljepše stvari. Nije mogao dugo zaspati. Sljedeće jutro, topli čaj bilo je najljepše što se dogodilo taj dan.

Prekinuta dječja prijateljstva i prve simpatije

Putem su se, na desnoj strani, nizale kuće, zgrade, škole koje je dotaknula ruka rata. Dječak ih je promatrao dok su mu kroz sjećanja prolazili trenuci druženja i razgovori s dječakom iz Vukovara prije nekoliko mjeseci. Taj dječak iz Vukovara ispričao mu je tada sve što se upravo sada njemu događa. Bijeg iz rodnog grada, srušene zgrade, kuće i škole. Prekinuta dječja prijateljstva i prve simpatije. Razdvojene obitelji. Smrt. A tada se to činilo tako daleko.

Naslonio se na sjedalo vlaka i duboko udahnuo. Pokušao je posložiti kockice u svojoj malenoj glavi, ali koliko god se trudio, nije išlo. Nije bilo super junaka da ispravi ovaj naopaki dan. Nije bilo super junaka koji će mu reći da će sve biti u redu.

Što se događalo dalje, ne stane u ovu malu priču. Ipak, ovo je priča sa sretnim završetkom zbog novih ljudi koji su ušli u dječakov život tada i poslije, ljudi koji su mu dali ruku i poslali poruku, tu si siguran. Svi ti ljudi, bez šarenih kostima, bili su zapravo njegovi super junaci u stvarnom životu.

Svi mi imamo barem jedan dan u životu koji je promijenio baš sve

Ponekad je ta promjena tako velika da ni nebo iznad nas više nije isto. Taj dan uporno nam šalje važnu životnu poruku koliko god puta mu se vraćali ili bježali od njega. Prigrliti taj dan kao dar i prihvatiti posljedice tog dana u svim danima poslije, izazov je velik i možda najbolja stvar koju možemo učiniti za sebe kako bismo krenuli na put ostvarenja one verzije sebe o kojoj smo do sada mogli samo sanjati.

Dječak iz priče sam ja s 8 godina. Koliko god sam puta bježao od tog dana i svega što se poslije događalo, uvijek bih se vraćao. Ponekad kroz misli ili san, ponekad kroz pjesmu... I još uvijek mi se čini da nisam shvatio sve i znam da taj osjećaj ne vara i da putem malih koraka još uvijek tražim ono srce poruke koju mi je taj dan poslao.

Ono što znam, u što sam sto posto siguran jest da to što tražimo nikad nije tamo negdje, uvijek je tu negdje, u nama, skriveno i čeka da se otkrije.