2 minutes reading time (384 words)

Moja mala nova roditeljska navika

haris-alibegovic-IMG_2895

Jučer sam naletio na članak naslova "Kad god me kći moli da je podignem u naručje, uvijek to napravim - evo zašto". 

Pročitao sam, zastao i prisjetio se kako i mene moja djevojčica često zna pitati da ju nosim iz kreveta do dnevnog boravka. Ponekad ju nosim, ponekad ne uz riječi da je već dovoljno velika i ne treba nošenje, da već ima 18 kg i da mi je teško nositi ju. 

Cijeli jučerašnji dan me pratio nostalgičan osjećaj kako su prošli dani kad je bila skroz malena, kad me obasipala sa tisuće zašto, kako sam ju svakodnevno nosio u klokanici dok nije počela raditi svoje prve korake, kako sam ju uspavljivao s gitarom… Djeca rastu brzinom svjetlosti, sve se za tren promijeni, a ni ne primijetiš.
Čim smo se vidjeli poslije vrtića, s nestrpljenjem sam ju upitao: "Želiš li da te tata nosi svaki put kad to poželiš, od kreveta do kauča u dnevnom boravku?" 

Male životne stvari čine život velik 

Taj sjaj koji su njene oči odmah dobile, to ozareno lice, to DA u kojem je bilo toliko ljubavi i nevjerice da ju to pitam, taj poljubac i zagrljaj koji sam dobio od nje… Shvatiš u tim sekundama kako propuštaš male životne stvari koje čine svaki život velik. Kako zbog nedostatka svjesnosti u određenim radnjama, one prolaze kao da se nikada nisu dogodile.

Njoj je 5 i pol godina. Uskoro će doći dan kad više neće željeti da ju tata nosi. Kad će me, kako autor članka piše, dočekati natpisi na njenim vratima: Ne ulazi, spavam / Ne ulazi, igram se...
Do tada, ovih 15 sekundi biti će moja mala nova roditeljska navika za koju mi neće trebati 66 dana za usvojiti ju kako kaže jedan institut u Engleskoj. 

Već jutros me s veselim glasom pozvala do kreveta. Nismo govorili, sve smo znali.

Sve dok traje 

Dignuo sam to svoje slatko stvorenje iz toplog kreveta, a onda sam, kao nikada do sada, gledajući ju oči, sporim koracima išao prema kauču. Stegne ti se grlo od pomisli kako će to brzo proći… Poželim da zauvijek ostane ovako, da nikad ne odraste…

Dok god traje, skupljat ću te trenutke kao mrvice pohranjujući ih u najbolje kutke memorije da traju vječno.

Bit ću tata koji nosi svoju kći kad god ona to poželi…

Stazama gore iznad moga grada (Medvednica, 33 km)
Sjećanja na put kojim smo prošli