7 minutes reading time (1300 words)

2 alpska vrha u jednom danu i lekcija od 3000 kuna

haris-alibegovic-put-malih-koraka-IMG_7684

Prošla je ponoć, još uvijek ne spavam od uzbuđenja jer idem prvi put planinariti u Alpe. Pokušavam umiriti um, a misli kao mali zaigrani majmunčići skaču u glavi. Zamišljam vrhove koji dodiruju nebo, mirišem taj alpski zrak dok "Milka" kravice veselo šeću oko nas.

U 4.30 h zazvonio je alarm. Ustajem bez odgađanja iako sam uspio odspavati manje od 4 sata. U kombiju ne pričam s nikim jer pokušavam nadoknaditi manjak sna. Na odredištu mali potočić i tabla s natpisom: vrh Dovška baba, 3 sata. 

Sunčano je, a nije pretoplo. Ulazimo u šumu, uspon je najstrmiji do sada međutim treninzi na koje sam krenuo nedavno već sada pokazuju poboljšanje kondicije. Dišem duboko na nos, izdišem na nos, važna lekcija koju sam naučio od trenera Ivice Srakočića. Na taj način aktivira se parasimpatički živčani sustav koji dovodi tijelo u opuštajuće stanje, za razliku od simpatikusa zaduženog za iznenadne, stresne situacije koji djeluje posve suprotno. Također, izdisaj kroz nos u odnosu na usta je sporiji pa daje priliku plućima da apsorbiraju više kisika. Ista ta tehnika mi je pomogla da prije nekoliko dana lakše izdržim 33 kilometra na Medvednici. 

Odlučujem nakon sat vremena hoda skinuti štapove sa ruksaka koje mi je posudio kolega iz grupe. Nagib je opak i više ne oklijevam u tome da ih koristim. Prevario sam se jer sam bio prilično siguran da će mi trebati samo na spustu.

Dovška baba i Hruški vrh 

Na vrhu sunce, nigdje hlada, ali se ne osjeća vrućina. Namazao sam ruke, vrat i lice faktorom 30 već dva puta pa mi se čini da sam se dovoljno zaštitio. Svuda oko nas pčele. Slijeću i ostaju po nekoliko sekundi na našim mobitelima dok pokušavamo uhvatiti Triglav preko puta koji u daljini izgleda moćno, gotovo zastrašujuće. Pčele su debeljuškaste iako očito u dobroj formi kad tako zaigrano lete na vrhu visokom 1891 metar. Legao sam u alpsku travu kako bih odmorio za nastavak puta. Ispred mene Austrija, iza leđa Slovenija.

Foto, isječak s video snimke: Ivan Čujić (https://www.facebook.com/clarius777)

Do sljedećeg vrha hodali smo grebenom, starom granicom između te dvije zemlje. Niti jedno jedino drvo da malo predahnemo od sunca. Skrećemo desno nastavljajući kružno spuštati se prema mjestu gdje smo ostavili kombi. Na početku spusta krava, a par metara kasnije cijela magareča obitelj.

Odlučujem, dakle jesam 

Napokon šuma, skidamo ruksake, a ja vadim pripremljene sastojke za Cezar salatu jer sam se nekako zasitio sendviča na prošlim izletima. Oko 17 sati je, a jedan čovjek iz grupe vidno uznemiren. Vadi sav sadržaj iz ruksaka, ali ne pronalazi to što traži. Izgubio je negdje Garmin sat u vrijednosti od 3000 kuna. Pokušava se prisjetiti pa zaključuje da bi mogao biti tamo na onom vrhu gdje smo ležali u travi. To je oko 30 minuta hoda od ovog mjesta, međutim, ako presječe put, možda stigne prije iako taj put vodi preko vrlo strme staze ako to uopće jest staza. Situacija postaje napeta. Naš vodič mu objašnjava da ide na vlastitu odgovornost. Još na početku puta je vrlo jasno rekao cijeloj grupi da će se svako namjerno odvajanje od grupe smatrati da ta osoba više nije dio grupe i da se vraća kući u svom aranžmanu. Iscrpljeni smo od sunca i mislim da nikako nije pametno da se bez obzira na vrijednost sata, tako riskira. U Alpama smo, za nekoliko sati pada noć, osoba ne poznaje stazu i nije u najboljoj kondiciji što se pokazalo još na samom početku uspona. Grupa se manje više suzdržavala od davanja savjeta. Čovjek je po mojoj procjeni u kasnim 40-im godinama, dovoljno zreo da sam donese odluku. Kratko razmatra, stavlja ruksak na ramena i odlazi. Jedna djevojka kreće za njim, ali ju zaustavljamo. Predmet je ostao iza nas, ne čovjek, a čovjek je odlučio ići za predmetom i tu nitko baš ništa ne može, a najmanje što sada treba je da se još jedna osoba odvoji. U tišini smo proveli još nekoliko minuta povremeno komentirajući nastalu situaciju.

Krećemo dalje, moramo. Naš vodič Vlado ima odgovornost preostali dio grupe dovesti do cilja. Vidno je zabrinut i uznemiren. Prilazim mu i govorim da je učinio sve što je trebalo. Pokušavam mu nekako olakšati, ali mislim da ne uspijevam. Nakon nekoliko pokušaja uspostavljanja poziva, mobitel osobe koja se odvojila od grupe i dalje javlja da je ugašen. Ipak, nakon otprilike 45 minuta uspijevaju uspostaviti kontakt.

Na licu našeg vodiča Vlade napokon osmijeh 

Čovjek u potrazi za satom je uspješno stigao do prvog pa drugog vrha, ali sat nije našao. Vodič mu daje uputu da se vrati istim putem kojim smo došli. Tako je sigurnije nego da krene za nama. Nekako će već prepoznati stazu kojom smo prošli.

Tura je puno teža nego što sam očekivao. Žulj s Medvednice ponovno je aktivan. Primjećujem na rukama da sam izgorio unatoč mazanju. Prisjećam se onih koji idu na skijanje pa dolaze s onim smiješnim bijelim okvirom oko očiju. Čini mi se kao da sunce na ovim visinama prži jače. Stajemo kraj izvora, punimo zalihe vode, a ja koristim priliku umiti se ledenom vodom koja mi daje tako potrebno osvježenje.

Izgubili smo dosta vremena na onoj pauzi gdje smo se razdvojili pa nakon table da imamo još 2 sata i 15 minuta, odlučujemo podići tempo hoda. Nema priče, nema stajanja radi fotografiranja, samo staza i redovno ispijanje vode kroz mjeh. Mjeh je plastična zapremnina smještena u ruksaku iz koje ide cjevčica pa se voda može piti u pokretu. Tijelo tako ostaje cijelo vrijeme hidrirano te se olakšava apsorbcija vode zbog manjeg, ali redovnog unošenja. Stižemo napokon. Naš odmetnuti član još je negdje na planini, ali dobivamo informaciju od vodiča da dobro napreduje. Skidam obuću i stavljam stopala u hladni potok, pomišljam kakav je ovo bio dan, uh...

Alpe su nadmašile sva moja očekivanja u svim pogledima

Photo: Janja Matić

Nakon osvježenja, prilazim konjima u blizini koji izgledaju pomalo divlje iako su ograđeni i u nečijem vlasništvu. Ispred mene, na udaljenosti od 1 metar, crni snažni konj s ožiljcima po tijelu, plahog pogleda. Nemam iskustva s konjima pa polako pružam ruku i čekam. Primiče svoju glavu mom dlanu i dopušta mi kratki kontakt. Pogledi nam se susreću dok snažno pomiče glavu u stranu. Kakav prekrasan osjećaj, konj je životinja koja je oduvijek budila u meni nešto posebno.

Svi su veseli osim njega 

Čujem iza sebe glasove. Čovjek u potrazi za satom je stigao. Svi su veseli osim njega. Sat je progutala Dovška baba, a da nije rekla ni hvala.

Nakon nekoliko minuta mu prilazim i pitam kako je bilo. Kaže da je jedva izdržao jer je na pola puta prema gore ostao bez vode. Bio je vrlo blizu odluci da nazove slovenski GSS. Sa sobom je ponio svega 1/2 litre vode. Da je samo zatražio, svatko mu je od nas iz grupe mogao uliti 1dcl i tako napuniti rezerve. Pomišljam koliko je riskirao zbog jednog sata. Vrijedi li taj rizik 3000 kuna? Što da sam bio na njegovom mjestu? Da li bih napravio istu glupost? Možda, iako sebe uvjeravam da bih nastavio s grupom. Nije to sada niti bitno. Bitno je da sam naučio lekciju, u planinu nosim zaista ono što mi je nužno, a sve vrijednosti osim mobitela i novčanika s osnovnim karticama, ostavim kod kuće. Netko u grupi je rekao da mu taj sat ne bi ništa više poboljšao dojam ove alpske avanture. Vjerujem i sam da ne bi. Planina mu je poslala poruku, ali i svima nama grupi koji su odlučili ovo shvatiti kao osobnu lekciju. Tko nije, kad-tad će naučiti na svojoj koži.

Skoro zaboravih spomenuti. Nadimak ovom čovjeku je Rambo. Rekoše da je to zbog opremljenosti.

Dragi Rambo, optimiziraj opremu za drugi put i hvala ti na ovoj važnoj lekciji.

Bit će satova, glavno da si ti stigao živ i zdrav! 

Arigato!
5 stvari koje bih volio da sam imao kada sam prvi ...