Bio je sunčan dan, petak oko 14 sati. Sjedio sam u restoranu s mobitelom u ruci čekajući svoje omiljeno jelo. Sve je bilo spremno, tekst napisan i spreman za objavu. Međutim, sa svakim pogledom na plavi gumb "Objavi", osjetio bih nelagodu u trbuhu.
Bio je to strah...
Imao sam veliku želju podijeliti napisano, ali strah se stalno javljao naizmjenično s pitanjima "Da li je to što si napisao možda ipak bez veze?", "Ma koga bi to moglo zanimati? ...
Stotine pitanja na koja nisam imao odgovor
Strah je polako dobivao bitku, a onda sam vidio konobara kako prilazi mom stolu i kao da se u tom trenutku pojavio onaj strip oblačić na kojem je pisalo: "Sad ili nikad".
Stisnuo sam "Objavi". Nastao je muk u glavi gledajući u ekran na kojem je pisalo: "Haris Alibegović upravo objavljuje..."
"Izvolite i dobar tek", konobar me trgnuo iz tog nekog čudnog stanja. Prazni trbuh i miris tek pečene ribe s blitvom pokrenuo je prirodne reakcije u tijelu pa sam se sav fokusirao na prvi zalogaj. Nakon par minuta, popio sam gutljaj vode i pogledao što se događa s mojom prvom objavom tog tipa na društvenim mrežama. Ljudi su pozitivno reagirali...
Danas, godinu dana nakon te prve objave, pišem i dalje. Navika pisanja je definitivno pokrenula mnogo toga. Dijeljene napisanog još više. Odlasci u prirodu bili su inspiracija za pisanje i punili me pozitivom da kroz radne dane što bolje odradim posao, ostanem dovoljno svjež za popodnevno druženje sa svojim curama.
Ključna navika
Počeo sam se pitati o kojoj se to temeljnoj navici radi koja mi pomaže u izgradnji drugih pozitivnih navika koje me guraju da eksperimentiram i stvaram sadržaj koji volim. Ta ključna navika nije pisanje ili odlasci u prirodu, ta navika je zapravo preduvjet za njih.
Odgovor nije dolazio pa sam se počeo prisjećati tih događanja prije godinu dana. Sjetio sam se imena osobe koja je prva ostavila komentar. Ime joj je VERA i prema nekim tumačenjima ovog imena, ono potječe od latinske riječi "verum" što znači istina. Pomislih wooow, pa to je to.
Ta simbolika njenog imena napravila je poveznicu s onim strahom s početka ove priče.
Strah - istina, istina - strah... i onda se odjednom pojavio odgovor:
ISTINA je da VJEROM U SEBE možeš nadvladati baš svaki STRAH.
U onom trenutku objave prvog teksta prije godinu dana, dao sam sebi dopuštenje za neuspjeh. Moglo se lako dogoditi da ta objava ne bude primijećena. I bez obzira na taj strah od tuđeg mišljenja koji je svatko od nas iskusio mnogo puta, odlučio sam vjerovati.
Jedna od najboljih inspiracijskih govornica koju sam ikada slušao, kaže:
Kad daš sebi dopuštenje za neuspjeh, upravo si sebi dao dopuštenje za uspjeh.
Lisa Nichols
Svakim sljedećim tekstom koji sam objavio, gradio sam nesvjesno naviku vjerovanja u sebe i bez obzira na uvijek prisutan onaj osjećaj u trbuhu, klikao odlučno taj plavi gumbić "Objavi".
Danas, razumijem
Svi potrebni koraci do onoga što želim postići u životu počinju izgovaranjem te moćne rečenice. Rečenice koja otvara vrata za sva ona željena iskustva prema kojima se krećem.
Kad sljedeći put osjetiš strah, sjeti se da to i nije tako loše i kreni prema tome. Mnogi globalno uspješni ljudi kažu da im je strah kao kompas koji pokazuje smjer kojim trebaju ići.
Usude se jer beskompromisno vjeruju u sebe i tako stvaraju neki bolji svijet za sebe i druge.
P.S.
Skoro zaboravih, link na taj prvi tekst nastao prije godinu dana je ispod.